Ne znam jesam li vam ikad pricala o svom psu!? Predivna kujica 11g stara, najbolja i najljepsa pesica (nije zato sto je moja, to je zbilja tako). Kao dijete  uvijek sam natezala zivotinjice, kod bake na moru mackice koje bi se okotile u blizini kuce, kao jako mala dedine kozice, male svinjice, pilice male zute, kao malo poodrasla pocela sam ih skupljati po cesti, da se mene pitalo sve bi ih doma donjela! Hm...cesto sam se zbog toga svadala s roditeljima, nismo ipak bili prihvatiliste za napustene zivotinje. Kad mi je bilo nepunih 17g pokosila me prva depresija,  i ajmo reci da sam „iskoristila“ svoju bolest i pridobila clanove obitelji da zaista kupimo nasu pesicu! I jesmo kupili smo kujicu zlatnog retrivera 6tj staru i doveli novog clana nase obitelji ponosno doma. Za nju je vec sve bilo spremno, krevetic, igracke, zdjelice, hrana…bila je zeljno iscekivana! I vjerujte mi kad vam kazem vrlo brzo je postala voljenim clanom nase obitelji, cak je smeksala srce i najotpornijem, gospodinu tati! Smijali smo joj se, i dan danas je tako 11g nakon jer je zaista posebna!
E sad nije ovo pisano zato jer je ona divna, ona me je spasila ponora u kojem sam bila kad sam bila u depresiji, tocno je znala , predosjecala kad sa mnom nesto nije uredu, kao psi koji predosjete epilepticne napade kod svojih gazda, ona je osjecala navale i napade depresije, i tada se nije micala od mene, ne znam ne mogu ocjeniti je li to bilo zbog toga da si nesto ne napravim ili samo jer je toliko vezana za mene?? Uglavno, uvijek mi je glavu u krilo stavljala da ju mazim kao da je htjela dati mi do znanja da nisam sama, kao da je dio mog tereta preuzela na sebe...trazila je da joj vrata od moje sobe uvijek budu otvorena i tu je vjerno dezurala kraj mog kreveta, jednostavno me cuvala...a u tim trenutcima kao da je bila tuzna i zabrinuta...i tjerala me da se trgnem, kad bi me uspjela izvuci van jer brigu o njoj nisam mogla voditi i iskreno uvijek je to radila moja majka (sebicno od mene, znam!) onda bi se igrala sa mnom skrivaca, hehe veselo bi skakutala oko drveca cekajuci da ju pratim, nisam se mogla ne nasmijati, i zaista mislim da je tocno znala sto radi! Kada bih satima spavala dosla bi do mene i polizala me da vidi da sam dobro i onda bi se bacila pored mene i spavala sa mnom u duetu, nikad me nije budila da ju vodim van, nikad nije cvilila ili lajala uvijek je „trpila“ i isla van lad bi se ja probudila...ona nikad nije bila agresivna, nikad nije zarezala do jedanput...i opet sam tu ja razlog bila. Naime svojim glupim djecjim ponasanjem izivcirala sam tatu i on je skocio i poceo vikati na mene, ona je pomislila da sm ugrozena stala je izmedu nas i nakostrjesila se da je izgledala 2 broja veca nego sto je, tad sam prvi put vidjela da je pokazala zube...jednostavno uvijek me cuvala. Mozda ce nekima biti smjesno ali ja nju volim kao sestru, brata ili bilo kojeg drugog clana obitelji, ona je najbolje sto nam se ikad dogodilo, stekla sam puno prijatelja secuci s njom, izvukla me iz kuce, nasmijavala kad sam to trebala, uvijek bila uz mene danju ili nocu, ona je zaista uvijek bil najvjerniji prijatelj!!! Ona je najdivnije bice koje sam uz sebe imala, i nadam se da kad dodje dan da napusti mene i svoje ljude da ce njena dusa imatu u raju, jel nije li raj upravo mjesto gdje idu dobre duse kad napuste svoje ovozemaljsko tijelo!?  A ja sam sigurna da psi imaju dusu, i to u vecini slucajeva bolju nego vecina ljudi! Stoga po meni definitivno postoji raj za zivotinje!

U meduvremenu sam udomila prije 2 i pol godine kujicu mjesanku koja je sad velika kao tele hehe, imala je izmedu 2-3tj kad smo je nasli na cesti, tako nam je rekao veterinar, danas ima 40kg, nije imala ni zube i mislili smo da nece preziviti, ali dizala sam se svaka 2 sata i mazila ju i grijala, hranili smo je i masirali joj trbuscic, sada je veeelika i sretna...a i mi s njom! eto jos jednog dokaza da su duse nasih ljubimaca vrijednije od nekih ljudi koji bezdusno mogu zivotinju toliko malu i nemocnu ostaviti na cesti!

 

Zapocela bih ovaj post ovom recenicom moje drage prijateljice: "Kad bi neki ljudi skočili sa visine svog ega na visinu svoje inteligencije, poginuli bi na licu mjesta!!!" (T.K)!

Sa druge strane pitam se znaju li ti uopce sto je ego, ili su toliko glupi da im je i to nepoznato...no kako bilo...shvatila sam koliko zivot u proslosti moze sjebati sadasnjost, imam zivi primjer doma, a zivot mi se pretvorio u cirkus...prije 3 tj sam operirana, prije  2tj sam izasla iz bolnice, operacija je prosla ok, dugo je trajalo, bilo je bolno sto zbog drena i katetera sto zbog opsirnosti postupka, ali dobro sam, no od tad nadalje sve je krenulo silaznom putanjom, ali cini mi se da ovima s kojima zivim je to toliko nebitno sto sam ja na oporavku gdje trebam mir i okolinu bez stresa, da mi redovno zadnjih par dana prireduju sranja ravna...nema rijeci kojom bi pokrila to cemu je sve ovo ravno!

Moj svekar je dobar covjek, vrijedan, pošten ali sve u svemu dobrano sjeban, on je jedan od onih koji sve ali apsolutno sve zna, on je roden pametan, voli sve znati i svugdje svoj nos umjesati, kad nesto nije po njegovom odnosno onako kako bi on zelio da stvari budu pocinje izmisljati price, pocinje stvarati probleme i praviti scene,  on bi samo o svemi rpicao i pricao, iz supljeg u prazno pretakao, pored toga svega voli i popiti, prije godinu dana na moj rođendan priredio nam je lijepu scenu nesto je krivo krenulo odnosno nije bilo kako je on sebi nesto zamislio pa je „nestao“ nakon cega smo ga trazili a kad smo ga nasli na podu stare kucice u vinogradu bio je poprilicno pod gasom, mumljao je bez veze i pricao o tome kako njega nitko ne shvaca, kako on samo svima zeli dobro, kako je on jadan a mi svi nemamo razumjevanja i u globalu nis ne valjamo, nekako smo ga uvjerili da nam je „zao“ i nagovorili ga da se vrati kuci, takvih situacija je bilo i previse tijekom te godine, sad je opet priredio jednu od svojih famoznih scena (ni ta nije nova vec je nekoliko puta videna) u kojoj smo ja i muz (njegov vlastiti sin) najgore od najgoreg oboje sa odprilike 30tak godina u guzici i raznoraznim iskustvom kojeg smo sami u svojih 30tak godina stekli ovako ili onako, naravno ne moze se mjeriti s njegovim jer mi nista ne znamo, mi ne znamo ni zivjeti jer on nama treba zivot organizirati, nas treba nauciti kako moramo stediti, kako i na sto moramo trositi vlastiti novac, u globalu mi smo dvije budaletine koje nemaju pojma o nicemu, mozda bi nam trebao i guzicu brisati...na kraju cijele price, on bi bio najsretniji kad bi imao uvid u nase financije (to je jedna od izjava) jer on ne zna na sto mi novce trosimo (mislim da se razumijemo mi zivimo sasvim normalno i snalazimo se sasvim u redu ako uzmemo u obzir da ja ne radim i da zivimo sa jednom placom) ali on misli da mi mozda i kockamo ili ko zna sta jer nije on upucen u sve i nema on sve pod svojom „kontrolom“, cesto nam je znao nabiti na nos da vecina nasih problema proizlazi iz toga sto npr. Pusimo (ne znaju da im sin vec duze vrijeme ne pusi a ja potrosim odprilike 300tinjak kuna na jebene cigarete)...eto to je samo mali dio cirkusa kojeg zadnjih godina podnosimo periodicno a sve cesce i cesce.  Sin mog svekra i moj muz je divna osoba, ali je od utjecaja toga svega inimno povucen i bez imalo samopouzdanja, cesto okrene samo glavu i dopusti da ga se gazi jer je gotovo uvjeren da ne vrijedi nista, oni su gotovo savrsen primjer koliko roditelji znaju raditi razliku izmedu vlastite djece (zalosno ali istinito), moja sogorica je najbolja a moj muz eh on...o njemu bi se dalo pricati i traziti mu se mane pod mikroskopom, ni ne vide koliko je pametan (a sjeban zahvaljujuci njima), koliko je vrijedan i poduzetan, koliko je sretan i miran kad nije pod utjecajem sranja koja mu vlastiti otac priusti svako malo...uzas, ne znam sto i kako da se postavim, kako da ga branim i kako da mu pomognem, jer kad ja nesto kazem (do sad sam imala izuzetno visok prag tolerancije i postovanja jer oni su roditelji moga muza, i moja najbliza familija ali nedavno sam progovorila, mirno i samouvjereno i jasno!) onda sam ja nezahvalna balavica koju su oni primili u svoju kucu i sve su mi dali a ja ih vrijedam (da se razumijemo nisam vrijedala apsolutno nikog zivog osim sto sam rekla da se komunicirati s njima ne moze jer sve sto mi kazemo ne vrijedi nicemu jer svekar uvijek zna bolje) samo zaboravili su oni da sam ja zbog ljubavi prema njihovom sinu ostavila i posao, i zivot, i sve prijatelje i svoju obitelj da bih zivila 1000km daleko od svog grada i svoje domovine, al ja nisam da oprostite na izrazu iz picke na beton pala da bi mene bilo tko dao, nisam se ja sve godine ove skolovala i svojim roditeljima na teret bila da bi mene netko omalovazavao a ako hocemo zdravo seljacki  ja sam obrazovanija nego svi oni zajedno (meni to nikad nije bilo mjerilo ali je kad me netko jebe u zdrav mozak itekako zdrav argument) i ovako vise jednostavno ne ide!!! Sve vise je problema u mojoj maloj familiji zahvaljujuci njima, ja ne zelim riskirati svoje zdravlje i svoj brak ali ja nisam netko ko bi ikome vise dopustio da me zajebava, nakon svega sto sam prosla na to imam apsolutno pravo. Moja svekrva je divna osoba, zaista ali bez misljenja, jedna ljuska koja se prikloni njegovom misljenju iako se s njim ne slaze, jer jednostavno ne zna drukcije, omalovazava samu sebe jer ona ne zna ni upola koliko joj muz zna, nista ne moze bez da njega pita, nista ne zna bez da njega ne upita...strasno, kad je sama bez njegovog utjecaja skroz je druga osoba, nevjerovatno! Kaos, cirkus, ludilo su rijeci koje mogu najboje opisati moj zivot, dobro je sto se nedavno u tome svemu nasla moja majka i vidjela cijelu situaciju sa neutralne strane, i samo je odkomentirala „djeco, nije vam lako i necete moci jos dugo ovako“, a mom svekru je rekla kad me napao jer sam izrekla svoje misljenje da ona mene kao takvu ne zna, da bi njoj  i bilo kome drugom da je na taj nacin sa mnom razgovarao odgrizla glavu , prozvakala i ispljunula, i da svaka mi cast kako sam se kontrolirala da ne kazem nesto sto bih kasnije pozalila, i zaista je tako bilo mirno sam podnjela uvrede a u meni je kuhalo toliko da sam se tresla od ljutnje, ali sam presutila...presutila iz postovanja ali ni to nije dovoljno niti zapamceno! I sad nek meni netko kaze kako ja mogu 3tj nakon druge operacije u godini dana biti bez stresa, u mirnoj okolini spremati se za umjetnu oplodnju i sve tesko sto me na tom putu ocekuje...nikako, eto kako, sad cu i to sve staviti na cekanje, kao i cijeli svoj zivot zbog cega ili koga...jebem ti mater i ovakav zivot!!!

Nervoza, nestrpljivost, neugodna uzbuđenost, anksioznost, neispavanost, konstantna napetost, pa granična depresivnost...gadne stvari odnosno osjećaji, mogu doslovno uništiti kvalitetu Vašeg života, i pretvoriti Vas u nepodnošljivo čudovište...čudovište, hmm namjerno sam upotrijebila tu riječ...riječ kojom bi opisala sebe zadnjih dana, od kad sam saznala za sve zdravstvene probleme koji su se toliko nagomilali da u ponedjeljak idem na drugu, puno ocito goru operaciju, „radikalnu“ kako su je nazvali doktori, što got im to toćno značilo.

Eto tjedan je prošao u obavljanju onih pred-operativnih pretraga, razgovora sa anesteziologom, pa sestrama na odjelu gdje ću biti zaprimjljena i svih ostalih sitnica vezanih za taj nadolazeći ponedjeljak, sad je vikend tu i trebalo bi se opustiti koliko je to moguće i nekako „preživiti“ vikend,  sad je samo pitanje tko treba preživiti, ja ili oni (pod „oni“ smatram ove oko mene koji me zadnjih dana strašno izluđuju a mislim da nisu ni oni imuni na moja sranja s obzirom da sam zadnjih dana ono „čudovište“ sa početka priče)...

Osjećam se čudno, zadnji put pred operaciju nisam bila toliko prestrašena, nisam bila toliko „slaba“...jednostavno ne znam ni sama što je razlog tolikom strahu i tolikoj nelagodi koju danima osjećam, pa ovaj put sam i u boljim rukama, u drugoj bolnici, kod drugog doktora, i u mom je interesu obaviti to sve i rješiti se svega što se nakupilo u mom tijelu ne bili mogla konačno i zanjeti, i imati svoju malu bebicu...a ja se jednostavno osjećam ispuhano, nekako mi je svega toga malo previše...ma znate, baš onu dozu previše, kao jedna kap koja je prelila čašu i sad sve curi, polagano ali curi, ne znam gdje popušta i gdje ili zašto je brana popustila, ali je...i sad je nastupilo 1000 stvari koje nisu nimalo ugodne i dodatno tešku situaciju čine još težom...danima nisam ni htjela pisati, ni kukati, ni rješiti se tih osjećaja pisanjem, nisam ništa htjela, a kad sam nešto i htjela tog trena više toga nisam bila svjesna, jednostavno nisam znala što hoću...možda sam malo zbunjena ili izgubljena...ne znam di sam ni kako sam, jednostavno znam da sam „slaba“ sa tolerancijom i svim ostalim, kao da su mi svi do tada visoki nivoi podnošljivosti totalno pali, onako do same nule ako ne i ispod nje...čudno, a nedavno sam se pitala koliko toga čovjek može podnjeti bez da ga sve „loše“ ošteti ili slomi, očito dovoljno ali samim time i nedovoljno, sve je to vrlo kontradiktorno kao i moje samo stanje trenutno...sve je nekako mutno, a u trenutcima kad je kristalno jasno opet je toliko nejasno da ne može biti do potpunosti shvaćeno...znam da nema smisla, pa trenutno ništa nema, kao ni ono što želim reći jer ne mogu to opisati kad zapravo trenutno ne znam riječima opisati što to zapravo želim reći...ali nisu samo riječi problem, ne znam ja zapravo trenutno ni što mislim...eto treba preživiti vikend i dočekati taj jebeni ponedjeljak, a nije da mi to baš „oni“ olakšavaju! Iskreno onako najiskrenije...voljela bih se vratiti na ono "status quo ante" da sve bude bas kao nekada...ma što got to nekada zapravo bilo!

Bio je to mjesec jedne pobjede i velikih gubitaka...odputovala sam svojoj domovini i svojim roditeljima, sve je bilo ok, otisla sam ajmo rec diplomirati i zavrsiti bar jedno poglavlje svog zivota (ne bi li se lišila bar malo nepotrebnog stresa), muž je ostao sam uz pregršt pripremljenih jela koja sam mu zamrznula pa sam bila malo mirnija da neće ziviti na junk food-u dok me nema...a onda je sve krenulo nekako silaznom putanjom...vremena je bilo malo, rokovi za kraj studija su se približavali, sve me nekako stiskalo sa svih strana ali poznato je da nekako najbolje funkcioniram bas kad gori...i tako prvo je krenulo sa bolovima u donjem dijelu abdomena, pa sam otisla doktoru (ispepadana dijagnozom od prije ne mogu reci da mi nije svasta padalo napamet), naravno nisam imala nikakve nalaze sa sobom jer se lijecim u zemlji di sad zivim pa su sve testove obavljali ispocetka...naravno bila je neka upala i tona svega i svacega, na kraju sam bila i na kolposkopiji (pregled kao pregled nije strasan) ali nalaz nije bio sjajan, naravno abnormalne stanice zahvatile su 25% povrsine grlica maternice i po misljenju doktorice trebalo bi ih odmah odstraniti, pored toga jajnici su mi duplo povecani i stiscu maternicu pa od tud i bolove ("organi su vam pod stresom") i endometrioza opet na desnom jajniku, ajde dobro tako je kako je sto cu sad vec sam na to nekako pripremljena pa sam opet sve nekako poslozila u glavi i idemo dalje...sad cemo vidjeti sto ce reci moj doktor na to sve jer im se misljenja pomalo razlikuju, jedan bi odmah operirao, drugi bi cekao...jedan je radio detaljne pretrage, drugi je samo napravio papa test i pustio me na cekanje, jedan je napravio bris na hpv i zakljucio da ga nemam, drugi je samo bez brisa zakljucio da ga imam jer u 80% slucajeva abnormalnosti na grlicu maternice uzrokuje upravo virus hpv-.a...eto sad je i to problem s kojim se moram baviti kako jednom doktoru predstavii da nije bio u pravu i da je drugi rekao nesto drugo...ajde prezvakat cu i to nekako...onda nedugo nakon tog grozna vijest...poginuo mi je bratic, imao je 26 godina...sto reci, sto uciniti, kako se s tim pomiriti...kao djeca smo zajedno stalno bili, zajedno smo odrastali...svi smo bili jedno...nije bilo rođendana, blagdana ma bilo cega da nismo svi zajedno jurili i starije do ludila dovodili, i eto njega vise nema, ja sam od nas djece bila najstarija a on odmah ispod mene, ja sam mojima bila prvo unuce, a on je svojima bio isto to...bili smo ona prva djeca, ono prvo veselje...tuga je zavladala...njega vise nema...prezivili smo taj prvi sok, bilo je suza, nevjerica i nevjerovatnih prica blize familije, sjetili smo se onog najljepseg iz djetinjstva...i shvatila sam dok got je nas, bit ce i njega, mozda nije vise s nama fizicki, ali bit ce njegov duh u svima nama...on je sada nas andeo...zatim sam pala i zadnji ispit, odgodila i diplomski i sve...bilo je za pretpostaviti, nisam imala snage...jednostavno sve ove godine i ta smrt bilo mi je svega previse...stvarno previse...i onda sam pukla, plakala sam za sve sto se nakupilo, i tog trena kad se otvorilo samo je islo, morala sam to sve pustiti, morala sam isplakati sve lose sto se skupljalo...ne sjecam se kad sam prije tog plakala, sve sam nekako stoicki podnosila, kukala sam i jadala se uglavnom rjecima, tu na blogu, kad bi mi bilo dosta svega...a sad je bilo svega previse. Davno prije 7 i nesto godina izgubila sam dragu prijateljicu, umrla je sa 20. g od raka, bila je jedinica ali bila je i jedinstvena, bila je posebna djevojka i ja sam je voljela, onaj dan kad je umrla netom prije toga me nazvala i smijale smo se i smisljale lude planove kakve samo djevojcice mogu, svijet je bio pred nama a granica nam je bila samo nebo...i onda je otisla upravo na nebo...ostavila me samu sa neostvarenim planovima, i sa nevjericom da se netko na jako ruzan nacin sali kad su mi javili da je vise nema...ali nazalost nje stvarno vise nije bilo...trebalo mi je toliko godina da oplacem njenu smrt, ali plakala sam i za nju, i za bratica, i za probleme i za ovu godinu koju ne mogu ne smatrati ukletom...ali eto skupila sam snagu, diplomirala sa nekakvim gorkim okusom, nisam osjetila ni olaksanje a ni pretjeranu srecu, ali na licima bliznjih vidjela sam olaksanje zato to smatram jednom pobjedom...strah me, strah me mene same, imam osjecaj da vise nista ne osjecam, da sam u nekom svom svijetu gdje samu sebe stitim tako sto sam sve emocije zablokirala...prije sam puno plakala, prije sam puno vikala, prije sam vise licila na sebe, jesam li sada odrasla i postala netko drugi ili je to samo maska ili blokada i nekakav bijeg od svega loseg cega je jednostavno malo previse ove godine!?

često sam se u zadnje vrijeme pitala da li je moguće da je život toliko nepravedan? odgajana sam u duhu katoličanstva, išli smo nedjeljom u crkvu, molili se Bogu prije spavanja, odgajali su nas da budemo dobri i pošteni, da ne lažemo, da govorimo istinu pa makar to bilo najteže, govorili su nam da se uvijek moramo lijepo ponašati jer prikazati obitelj u najboljem svijetlu je bilo najvažnije (iako možda u naša 4 zida to ponekad i nije bilo tako), baka je bila fanatik prikrivanja, a najvažnija joj je rečenica uvijek bila "jao što će svijet reći"...no dobro stari ljudi, njihovi neki razlosi samo njima jasni...neka...imali smo lijep život, bezbrižan, dok nas četnici nisu potjerali, dok nismo izgubili sve što smo voljeli...dok rat nije razorio sve što su mama i tata godinama gradili, brat je bio beba 2mj stara kad smo bježali, sječam se plača, kukanja, zapomaganja, žena koje su muževi dopratili s djecom na taj zadnji autobus prije bombardiranja mosta...bilo je tu jos toliko toga ali ne bih u detalje, naime sječam se dana kad se mama slomila...do tad je bila jaka, sve je izdržala...ali onog dana kad su joj u karitasu dali žute kartončiće sa našim imenima na kojima je pisalo na početnoj strani izbjeglica...mislim da je tad postala svjesna da je sve izgubila, ali opet imala je nas...Mogu na to sada gledati kao da nas je Bog spasio, iako smo sve izgubili imali smo jedni druge, mnogi od nas nisu imali ni to...završili smo škole, svako se bavio nečim svojim, priskrbili su nam sve iako su morali sve od početka stvarati, iako su morali svoje živote ponovno graditi...dali su nam i omogućili opet sve...onu bezbrižnost s početka priće...da li je to sve na nama ostavilo posljedice, iskreno ne znam, na meni možda najviše jer sam najstarija pa sam sve to nekako i potisnula, u pubertetu sam imala jako puno problema s već spomenutom depresijom...neki su govoriti da je to od PTSP-a neki su govorili da sam samo problematično dijete, a neki su misli da sam luda, ali mislim da nisam ništa od toga, depresiju ne nječem niti ikad oću...ta gadura me koštala...ali opet sve sam to pobjedila uz pomoć Božju ili neku drugu , danas više nisam toliko sigurna...Puno je situacija u mom životu koje nisu bile lijepe, za neke sam odnosno za većinu sama svojim odabirom kriva, mnoge sam izazvala, puno sam griješila...ali govorili su mi grješiti je ljuudski..hm, nikada nisam nekome svjesno zlo nanjela, uglavnom sam štetu radila samo sebi...najviše sebi...sad sam udana, trebala sam imati lijep i miran život, konačno biti mirna i spokojna...opet biti bezbrižna, bila sam sretna što mi je Bog na put doveo divnog muža, nekog tko za mene čini sve, netko ko je uvijek tu u dobru i zlu...i to mi je trebalo dugo da shvatim jer sam živila u nekom svom svijetu...ali ne netko je pomrsio našu sreću, Bog ili netko drugi sad zaista ne znam! Bolesna sam, djete ne mogu zanjeti, ali to nije sve sad pored svega što su mi do sad dijagnosticirali (endometrioza, autoimuna bolest štitnjače, problemi s crijevima, nizak tlak...),sad su mi rekli da imam stanice raka na cervixu, STANICE RAKA!!! ne znam, što je to što svaki put kada dodjem do nekog rješenja koje će privremeno pomoći u rješavanju nekog od problema, nešto još gore dođe da ne znam više gdje da se okrenem...rekla mi je moja kuma "Bog ti nikad neće poslati ono što ne možeš primiti", rekli su mi "Bog ne kažnjava", "vjeruj, moli se Bog će ti pomoći", i zaista jesam molila sam se, jer ponekad čovjek mora naći nešto gdje će se ispuhati, nešto u što će vjerovati inaće jednostavno...ne možeš to sve podnjeti...ali...mislim da me nije čuo! Ma nije tu riječ o Bogu, ili nekom vrhovnom biću zvao se on Alah, Buddha (Buddha i nije bog nego čovjek) ili neko X ili y...ovdje je stvar u onoj mojoj vjeri u nešto, koja je zaista poljuljanja, ja sam toliko zbunjenja, ja  imam osječaj da više ne vjerujem u ništa, sve mi je svejedno...zaista, a to me straši...imam osječaj kao da sam otupila, a što sam bez osječaja, samo ljuska, samo netko bez duše, samo tijelo bez onog ja u njemu...samo duh! Malo mi je previše svega, malo mi je previše onog što "mogu primiti"...naravno da sad opet počinje neka druga borba...eto pa ne mogu da se ne pitam koliko je život nepravedan...nisam ja jedina, nisam ja ni manjina onih koji se ovako osjećaju, svjesna sam ja i toga, neki dan gledam emisiju a gladnoj djeci iz Afrike, gdje svakih 6 sekundi umre dijete od gladi, gledam  djecu koja su napuštena, koju nitko ne želi....sva ta nepravda me toliko boli, boli me jer ja želim pružiti dom mališanu ili više njih da odrastaju u sretnom okruženju u svemu onom što su meni pružili moji roditelji...pa ne mogu, moram čekati cca 6g, pa eto čekam...ne znam gdje got se okrenem, imam osječaj da mi je uskraćeno ono što najviše želim, imam osječaj kao da više ništa ne smijem poželjeti...jer ako to poželim to će mi ispred nosa nestati! stoga ne plačem, ne tulim i ne padam u depresiju jer sam bolesnija nego što sam bila, ne nadam se ničemu, ni dobrom ni lošem, stojim u nekom oblaku gdje nema nekih emocija, nit sam na nebu nit sam na zemlji, a što će biti, više, ne znam ni sama...eto sad počinje neka druga priča koja se od neplodnosti razvila u nešto gore...