tugatuga

Posjetili su me mama i tata, ovdje di ja sada zivi...daleko od njih. Tesko je rijecima opisati koliko zapravo oni fale kad nisu blizu, sjecam se svih svojih parada tijekom odrastanja kad su mi toliko išli na živce, kad sam samo htjela biti daleko od njih jer su me sve njihove "prodike" dovodile do ludila, jer mi je život bio naporan zbog njihovih "pametovanja" jer je tata bio strog ili ovak i onakav...a zapravo tek kad si tako daleko shvatis kako su ti zapravo roditelji jedini najiskreniji i najvjerniji prijatelji ma kakv got ti bio grozan, ovakav ili onakav, debeo ili mršav, ružan ili lijep...njima si najbolje i nadivnije biće sa svim svojim manama i vrlinama...ma prava definicija prave ljubavi...hmm kako se sve nekako promjeni, kako zapravo rijeći njihove poćnu imati značenje, kako zapravo počinju dobivati onaj pravi oblik i najvažnije pokazuju onaj pravi smisao...i da nevjerovatno ti roditelji su kao knjiga znanja, zašto sad godinama nakon svih tih riječi i prodika ja počinjem shvačati kako su često , ah dobro gotovo uvijek bili i u pravu...ima li svaki roditelj to "svemoguće" znanje, ili je ljubav prema djetetu jedna toliko snažna veza da ti daje toliku moć da znaš što je ispravno a što ne za tvoje dijete i da na kraju stvarno to ispadne baš tako kako ti to kažeš...ne mogu a da se to ne pitam...

Sjećam se svoje bake koja je kad je dolazila u goste majci uvijek nešto htjela napraviti da joj olakša, pa bi peglala ili kuhala ili eto samo nešto radila da misli da joj pomaže, nevjerovatan je taj patern po kojem to ide jer i moja majka je meni to htjela raditi kad je došla, nije vikala kako sam neuredna ili kako sam ljena što mi je često znala reći kad smo živili skupa, nije bilo to bitno, bilo je bitno da ona meni nešto uradi...da mi nečime pomogne...doduše sve te boljeke kao ljenost, neurednost i slično nestanu kad se nekako osamostališ (možda se samo tu i tamo potkradu ponekad), želiš jednostavno da tvoja kučica odiše ljepotom pa sve mora biti na svom nekom mjestu i slično...ali opet majka, eh majka je neopisiva, kakvo divno biće...

Fale mi, da..neopisivo mi fale.

Udala sam se u 7mj....i bila sam sretna...smijala sam se, kao što dugo do tada nisam...i zivot je krenuo dalje u nekom drugom smjeru...nedugo nakon svadbe morala sam na  put...naime sad zivim u Njemačkoj...hmm Njemačka...za one koji me znaju po mojim postovima, ja ne volim promjene, ja ih se zapravo bojim...je li taj trag depresija ostavila ne znam...nekada sam bila drugačija ali sada sam ovakva...uglavnom doselila sam se, preselila i stvari, i sebe ma čak i nabavila još jednog pesa...ma sve samo da imam onaj poznati "miris" doma...da nije bas sve strano i potpuno novo...mislim, znala sam ja u šta idem...ali opet...teško je...sama sam...ovdje nema mame, ovdje nema prijatelja, ovdje nema moje obitelji, ovdje nema onog "mirisa" doma iako se trudim stvoriti svoj dom...pa me ponekad posjeti moja stara (ne)prijateljica koja živi u meni...ali borim se...uglavnom ne pijem ljekove već neko vrijeme a to je bila još jedna borba, naime kako sam daleko ostala sam i bez one sigurnosti mog najboljeg doktora...to me je najvise plasilo...jer bilo ih je puno i niti jedan nije bio kao Dr.J, ali nekako sam prežvakala to i krenula putem prestanka trošenja ljekova (naime namjeravam ostat trudna pa sam odlučila prestati piti sedative, antidepresive, stabilizatore aspoloženja...) e to je bio paklen put...bilo je neespavanja, plakanja, povlačenja u sebe, bježanja, znojenja...i svakakvih drugih simptoma, znala sam sjediti sa kutijom punom ljekova, a svakakve misli su mi prolazile glavom, najčešće "Ma kaj se mučiš, pa popij tableticu, spavaj, odmori se, ugasi mozak na kratko barem..." ali nisam, nisam odustala što sam inače radila odustajala i išla linijom manjeg otpora...i uspjela sam...onda sam počela dekorirati stan, farbala sam...skidala tapete, premještala namještaj, sadila cvjeće tek uz kuću u vrtu, i uništavala svekrvi vrt - jer ja sam gradsko djete - nemam pojma o vrtlarenju...ali nisam izlazila iz kuće, ne dalje od ulaznih vrata i ne dalje od vrta koji je metar od kuće...ma ne kuže oni zašto...izvlačila sam se da ništa ne znam pa neću ići okolo sama, ali zapravo stvar je bila u strahu od nepoznatog...kad bi izašli van sa društvom moga muža ja bi uglavnom šutila...opet strah ja ne znam njemački toliko dobro...neću ni pričati...ali onda...ma lupila sam samu sebe po glavi i rekla...nećemo donjeti u strano čega se toliko bojiš samo loše osjećaje i samo još više strha kojeg si sama stvaraš...onda je krenulo malo pomalo...pa ide negdje...ali opet....tu je troje ljudi koji nisu mama, troje ljudi koji mene ne znaju tako...a ja ne želim objašnjavati...ne želim. Imam nekoliko novih prijatelja, Njemaca, dragi su, ne smiju se kad pogrješim zapravo svi me bodre i hvale kako sam brzo savladala jezik...stvarno su dragi...pa sam sretna, ne osječam se toliko samo...uskoro krečem u školu, kao stranac sada moram 6mj u školu njemačkog...koja me ući jezik i integrira me u novo društvo...pa i to je neka prilika da malo opet osamostalim se jer sad sam ovisna o mužu i novoj familiji, a i to je stvar koja me mući jer ne radim, ne zarađujem i ovisna sam...sve je to ponešto što stvori koju trzavicu ali kako je bilo sada je bajno!

Iako sam velika cura, eto i udana svima onim mladima koji se ljute na svoje roditelje i misle kako im je loše bi rekla samo...znajte samo da nema ništa ljepše od doma...ništa ljepše od pokoje svađe i problema s roditeljima, nema ništa ljepše od maminog zagrljaja jer kad odete daleko i kad odrastete poželite da ste uvijek ostali djete u svom domu!

Dragi moji blogeri...

Davno je bilo kada je tuga tuga napisala pokoji redak...alo teske dane i one koji su bili uz mene nikada nisam zaboravila, ali vjerovatno nikada necu...sto se dogada u mom zivotu sigurno se pitate...evo odlucih napisati pokoji redak i dati vam mali uvid umoj zivot zadnje vrijeme...nakon agonije koju sam prosla i tijekom koje sam se zaista otudila od svijeta, zaposlila sam se u 09mj....u jednoj biotehnoloskoj kompaniji kao eto dobro placen posao koji bi me trebao malo protresti iz monotonije u koju sam upala, i koji me trebao izvuci iz brloga ukoji sam se zatvorila...i tako sam pocela raditi...raditi kao pcelica, rano se dizati...odlaziti na posao...ucila sam kako ponovno zivjeti, biti odgovorna za sebe i za ljude koji su ovisili o mom radu...pocela sam se osjecati vaznom, ne samo sebi nego i drugima, osjecala sam se bitnom i korisnom...tako je sve krenulo na bolje...posao je bio tezak, zahtjevao je puno...sto su mnogi mislili da u stanju u kojem jesam, pod ljekovima i sa svim tim jos tu negdje u svjesti i vrlo bolnim za uopce spomenuti necu izdrzati, ali iznenadila sam i samu sebe a i druge time sto sam postala "preko noci" osoba koja je primila konce svog zivota natrag u svoje ruke i rekla sad je stvarno dosta...i korak po korak (ali u ovom slucaju ja bih prije rekla velikom skoku) krenula dalje...malo pomalo tu je sve krenulo na bolje...i dalje sam patila...ali nisam imala vremen o tome razmisljati jer svaki dan me cekao posao...rano dizanje (pa nisam provodila noci placuci nego spavajuci), puno pricanja i odgovornosti i teskog rada...upoznavanja drugih ljudi (sto mi je predstavljalo problem ali brzo sam se opustila jer sam morala-hah nije mi bilo druge)...i tako vrijeme je pocelo prolaziti...dan za danom, pa mjesec za mjesecom ... i dosao je bozic (najodvratnije vrijeme za mene - citajuci moje blogove vjerovatno znate i zasto)...i kad sam najmanje ocekivala jer me je depresija lagano lovila iako nista strasno kao prije...dosao je ON...da da dobro ste culi, jedno novo i to musko bice...pa jedna kava, pa odlazak na more, pa docek nove godine...a ja kao u transu...vrlo hladna i rezervirana (nemojte mi suditi strah je bio jaci od mene, ali ipak me nesto tjeralo dalje iako sam htjela odustati i vartiti se starom onom poznatom koje me vec ubilo toliko od boli...ali ta bol mi je bila poznata...a nisam bila spremna niti sam htjela...neku novu...bol, naime nisam uopce mislila da mogu nesto lijepo dobiti...ali) ali vrijeme je odlazilo...dani si bili sve kraci, nikako dovoljno vremena za razgovor...malo pomalo, to stvorenje svojom jednostavnoscu me zaintrigiralo toliko da sam samo htjela jos...nista me nije pitao samo je slusao, upijao je moje rijeci, onda kada sam ja htjela pricati i koliko sam ja htjela...nista vise od mene nije trazio, njegova strpljivost, razumjevanje i takav mir doveli su me evo tu di sad jesam...a to je mjesec dana od vjencanja...ha to sigurno niste ocekivali, pih iskreno nisam ni ja...da da udajem se, i to na svoj 25 rodendan...hmm kakva romantika...sto da vam kazem...dobio me...uspio me otopiti svojom strpljivoscu (iako nije mu bas dugo trebalo hahaha kad pogledate da se znamo 7mj a za mjesec dana se zenimo :p, no uspio je...a ja, ja vam ponosno smijem reci, ja sam sretna...imam ono nesto sto sam silom htjela. ono nesto sto sam molila i trazila i nakraju ostala slomljena, nesto sto...nesto sto mi svi trazimo u nekome...bilo muzu, decku, prijatelju, zivotinji...onaj mir koji rijecima ne mozete opisati...jer ja vam ne mogu opisati sto ja imam i sto sam konacno nasla...mogu vam samo reci da iako 2g pod neopisivo jakom terapijom, gdje sam pila ljekova kao da sam spremiste za njih...ja sam snagom svoje volje odhrvala se apstinencijskoj krizi, snagom svoje volje ojacala i dobila nesto u njemu jace od bilo kakvog ljeka...o tom miru vam govorim, kad legnete bez da vam mozak radi probleme, kad zaspes bez da mislis na ista...neopisivo, neopisivo dobro...dugo je trebalo da ja budem ja, dugo je trebalo da bol prestane, no moja majka je bila tu uz mene i svki dan izmisljala nesto novo da bude lakse, te da rane zacjele...ali onda ... dosao je netko i ja svoj kriz vise ne nosim sama jer on je dobrovoljno dao svoje ruke i uzeo ga s mene...ja vise nisam sama... nema laganja, skrivanja i glumljena samo istina, i on zna sve...i voli me...ja znam da moja bolest imat ce svojih mahnitanja ali ja nikad vise necu biti sama (iako ni do sada to nisam bila, opet kazem zahvajujuci mami), i sada me vise nije strah...kada dodje ja na svojoj strani imam nekog tko ce se zajedno sa mojom mamom, i sa mnom opet izboriti (ako do toga dodje) za moj mir :)...jer mene vise nije strah, oni su mene spasili...toliko od mene za sada dragi moji.

Trenutno se nalazim u maloj "oazi mira" - barem sam mislila da će biti oaza mira kod bake i djeda na moru...natjerali me starci da se malo odem odmoriti pred kraj ljeta kaj je gužva prošla, kad se cijela obitelj izredala, došla ja...jer još uvijek ne podnosim gužvu, ne podnosim ispitivanja, i ponekad mi teško padne i briga vlastitih ukućana...iako ih potpuno razumijem. Kad sam tek došla uhvatila me neka euforija, uhvatilo me nekakvo pretjerano veselje, i zaista ni sama nisam shvaćala što to znaći, ćemu odjednom takva promjena...mislila sam super dođoše napon lijepi dani...ali uspon je bio oćito samo priprema za ovaj opet  "mali" pad...jer opet me uhvatila ona  moja stara prijateljica ili bolje rečeno neprijateljica - depresija, nadvila se na mene kao hobotnica kad se pipcima zaljepi za pljen, i tako ja zadnjih nekoliko dana izgubih apetit opet, postadoh nezainteresirana za sunce, more, plaže i ljude, opet sam počela spavati puno i razgovarati malo, opet mi društvo prave oni mali glasovi - ne mislim doslovno glasovi nego razdor unutar mene, kad se ja svađam sama sa sobom, ova tužna i ona ljuta, pa ona zbunjena i ona koja pokušava biti vesela, ona povučena i ona brbljavica... jao koji košmar rade...dodje mi da ih sve uspavam na neko vrijeme da me puste bar sad kad bi mi moglo biti lijepo daleko od svih i svega, daleko od mog života, da me puste na miru i daju mi malo odmora...ali ne one nepozvane i neželjenje dođu kad je lijepo i poremete sve...

Evo me sjedim...gledam u ekran....dugo nisam pisala...okrenula sam leđa tom svijetu...došla samu fazu kada jednostavno više nisam htjela djeliti svoje mišljenje, ideje, osjećaje, boli, demone i poroke, sjećanja....bilo što sa ikime više, mislila sam što više o tome prićam to će to više nestajati, ali sebićno u sebi ipak nisam htjela da neke stvari ikada nestanu, da neki osjećaji ikada prestanu....mislim da sam se bojala da ne zaboravim, jer nisam htjela zaboraviti....a sad shvaćam da nikada i neću, jer nije stvar u zaboravu, već u tome da me sve ovo, sve ono što me čeka i ono što mi se dogodilo na putu ove depresije koja me uhvatila, da me sve ovo učini jačom...jačom i spremnijom za udarce koje mi život spremna, ali naravno i za one lijepe stvari koje me čekaju...imam ja još svojih dana, još uvijek pijem lijekove, odlazim na terapije, ponekad me uhvate i moja nedefinirana stanja, ponekad me rane bole više a ponekad manje, teško je ali nekako se ja sama borim...napravila sam naime ne znam bitan korak, zamolila sam ga da me ne zove više, zamolila sam ga da mi se ne javlja...i koliko je to got je to bilo neopisivo teško za učiniti (trebalo je skoro godina dana da to uradim) on je toliko bar pošten da me zaista više ne zove...ja to tumačim sebi kao da je pošten...ali možda mu jednostavno nije stalo...ali i to je neka stvarnost, zar ne?!...eto toliko od mene za sada...

Danas je punih 6 mjeseci od kad je u moj život ušla depresija, od kad se moj svijet srušio, od kad se moja duša slomila u milijune nespojivih komadića, od kad sam se ja slomila, od kad sam ostala sama, jer ON, moj najveći oslonac, moja najveća podrška, moje drugo ja...izrekao ovo: "Odjebi iz mog života, za tebe tu nema mjesta, to nije to i gotovo...živi s tim!" - uh, evo sad me prolaze trnci, i suze mi klize niz lice kad se sjetim toga, nakon svih tih godina...sve što sam dobila, da baš sve s čime sam ostala je ta "lijepa" rečenica jedine osobe s kojom sam mislila djeliti dobro i zlo, lijepo i ružno, ma jednostavno sve...jedine osobe koju sam voljela vše od sebe same, da zaista više od sebe same, je li mi to greška - možda je, a možda nije - no to ni nije tema...a što je tema?!

Hmm...kako je sve ovo smješno, bila sam spremna na svaki njegov hir, na sav onaj u ljubavi rat i mir, uvijek sam birala najteži put, jer nikad nisam znala drukčije, pa nisam ni znala kako ne voljeti ga, uvijek sam davala sve, suze, bol, radost, i nikad nisam rekla da za nečim žalim, jer smatrala sam ljubav zaslužuje to...i što sam dobila s tim, ma ništa zapravo, dobila sam to da mi je život kao kroz prste iscurio, a ja se nisam maknula s mrtve točke, samo sam nabacila fasadu "baš me briga za sve" i krenula dalje jer sam shvatila manje postavljaju pitanja, manje te pitaju kako si, manje se lažno interesiraju i manje te opterećuju sa svim ako se nasmiješ i izgledaš sasvim "normalno"... i više je nego nažalost vidljivo da rana koju je on ostavio itekako još uvijek krvari, i nikako da zaraste...oh, kako sam samo slijepa bila, kako sam naivna i glupa ispala, da sam dopustila da me netko tako slomi, ali kako ne dopustiti kad vam je taj netko sve u životu, i kad s tim nezko odlučite rasti i živjeti, ali taj netko vas samo tako okrutno odbaci kad vam je najpotrebniji...ma nisam dobro, ne nisam, i danas sam posebno loše, danas na ovaj dan, ma svaki mjesec na  ovaj dan sam razdražljiva, tužna i smušena, svaki mjesec oplakujem nešto a ni sama ne znam što, nešto što sam sahranila u neki prazan grob, i nikako da shvatim što ja to oplakujem kad je taj grob prazan, u njemu nema ničega...ali baš ničega...samo jedno slomljeno srce, samo jedna neopisivo ranjena duša, samo jedna osoba koja ne zna gdje da krene i u kojem smjeru, samo jedna tuga golema i jecaj, krik i neopisiva bol...neopisiva bol koja me je skoro stajala i života...eto što je ostalo...eto što sam postala.

zašto ne pišem u zadnje vrijeme...nije to od neke neredovitosti ili nečega trećeg jednostavno sam nekako prazna u zadnje vrijeme...nemam riječi, nemam inspiracije, čudno je to...jednostavno ne znam što bih rekla...a duša kao da mi plaće od te tišine, koja je nastupila...smješno je reći ali kao da sam prestala živjeti i postojati onakava ja...sad kao da nastaje neka druga osoba,koja mi se iskreno ponekad ne sviđa, živim ja iz dana u dan, dižem se, izvršavam svoje obaveze, funkcioniram...onako nekako mehanički...izlazim, družim se s ljudima, ali nije to to, nisam to ja...sve oko mene šuti, kao da je nasupilo neko zatišje, jeli to zatišje predopet neku buru, ne mogu a da se ne pitam...zamaram se tonom pitanja koja me se više ne bi uopće trebala ticati, ali ja ne znam gdje sam ja to ostala, u kojem vremenu i prostoru ja to živim, kao da sam u nekom prostoru gdje samo lebdim iznad svega što mi se sad događa i što me okružuje...kao da sam ovdje samo zato jer eto sad moram biti tu di jesam...ali ne postojim...ja nažalost još uvijek sljedim nešto bez čega imam osjećaj da uopće ne vrijedim, odbjegle snove i misli koje ne postoje, ali ja ih uporno pokušavam uhvatiti i nekako dostići...razmišljala sam što je gore, kad dvoje ljudi koji su djelili snove, nade i život razvoji smrt na koju ne mogu utjecati ali ostaju živjeti u sjećanju neke velike ljubavi koja nije nestala, ili kad ljude razdvoji vlastita odluka pa moraju živjeti sa činjenicom da je ta odluka nastupila vlastitom odlukom i da je tu nestalo nečega s jedne strane za što se živjelo, ma kako krenuti dalje...ne znam, kad se sve sruši jednostavno sjećanja negdje žure...mene je nešto toliko slomilo, i izbrisalo mi sve tragove, jednostavno više ne znam gdje ja to pripadam...gdje je sada on, tko zna, ne mogu ja tu više ništa znam, prkosi on meni i sebi samom, ali ova igra nema sretan kraj, ne znam je li htio on mene slomiti ali uspio je, izbrisao je sve što sam ja godinama gradila i što sam ja nekada bila...da uspio je uništiti mene...ali vratiti ću se ja sebi...jednom biti ću ja opet ja.

Dugo nisam pisala, imam osječaj da nakon sve te depresije i stanja u kojima sam bila, ovo sada osim nesnošljive tuge, potrebe za blizinom i nekim, je nekako najgore, samoća mi postaje gotovo nesnošljiva, s jedne strane ljubomorno gledam one koje si sa lijepim vremenom poćnu kao proljetnice grliti i ljubiti na svim mjestima, a s druge strane prema tome osjećam nepodnošljivu odbojnost... imam osjećaj kao da sam sama i potpuno neshvaćena, ali znam da nisam... sjedim u tramvaju, ali kao da nikoga nema oko mene, kao da sam samo ja, puste ulice, semafori koji trepere konstantno žuto (kao neko upozorenje) i onda samo suze poćnu kliziti niz lice bez ikakvog opravdanog razloga, osjećam se zaista samo, imam osjećaj kao da trćim ulicama, pustim ulicama bez nekog određenog cilja kojem moram stići, ne znam ni gdje idem, niti što tražim... i to nije nimalo lijep osjećaj. tražim utjehu i blizinu na krivim mjestima, kao da sve krivo radim iako funkcioniram puno bolje nego prije, ali opet mi je teško ustati iz kreveta, teško mi je probuditi se, teško mi je komunicirati s ljudima, teško mi je biti u društvu...ne znam što mi se opet događa, ne znam što se uopće događa...opet mi je teško, ali sada vješto glumim, vješto se skrivam iza krinke "briga me"...ali znate nije to baš tako, barem ne kad ostanem sama sa svojim mislima. upala sam u neko potpuno nedefinirano stanje, lunjam kao vuk samotnjak ulicama, svojim snovim i samo brojim loše poteze koje kao da stalno činim... sve oko mene kao da je umrlo, kao da ja više nisam ja...ali samoća, samoća i tuga su jedine koje me nikako ne napuštaju.

ljuta sam jako, baš kad malo dođem sebi nakon svega onda me moj dragi tata ubije komentarima, da mi nije stalo do nikoga i da živim ko u svincu...ma jel, pa ne stignem disati koliko imam posla na faksu rješavam zaostatke, i vučem repove koji su mi se napravili jer si nisam smjela dopustiti da se razbolim...i onda nekako počnem funkcionirati, i svi misle da sam dobro jer sam nabacila fasadu smjeha i ne govorim kako sam, ali ne valja...pitam se zaista što hoće više od mene...jučer sam naime izašla prvi put nakon sto godina i došla doma u 4 haha smješno mi je to  zaista kao da sam teenager koji se hvali kad je došao doma, a ono teta u godinama (ma ne mislim to doslovno nego eto to bi trebalo bii normalno u mojim godinama a meni je to sve strano jer sam bila zatvorena u kuću zadnjih milijun godina), i nije mi uopće fora ništa više i onda me još zezaju sa glupim komentarima...ma dođe mi ponekad da vrištim daj te mi mira ljudi, da pokušam živjeti...i nije istina ali apsolutno niti malo da me nije briga za druge, jer da je tako nikada ne bih bila u ovom stanju, jer to je nekom tko gleda samo sebe - nedopustivo, al meni je uvijek prioritet netko drugi a nikad ja sebi sama, i sad kad ono što do sada radih ne valja,pokušam okrenut ploču i opet ne valja, ma šta valja po njihovim standardima...nikad ništa nije dovoljno i nikad ništa nije ispravno, e pa nisam više mala curica, da nisam, imam 24 godine, puno bola i problema iza sebe, i nimalo zavidan život (ne mislim sad na materijalno nešto) i nisam više tatina mala curica, ne znam...ne želim zvučati nezahvalno ali morajume pustiti, nisam sretna i nije mi život nešto što sam htjela da bude ali pokušavam se nositi sa činjenicama koje su eto sad takve kakve jesu, i jednom kad sve ovo bude daleko, i kad nestane taj mlačni oblak iznad mene....možda i kažem da sam pogriješila, možda priznam ali ne sada, jer dosta mi je toga da mi je stalno za nešto žao...dosta mi je da sam stalno ja za nešto kriva...velika sam djevojka i nisam do sad prihvačala svoju tugu i bol i sad se učim živjeti najbolje što mogu sa svim tim i nije mi nimalo lako, i zato ne trebam osuđivanja jer sam i ovako kao nesigurno, slabo i zbunjeno stvorenje sama po sebi i onda nek me još netko malo krivo pogleda il kaže nešto pa bilo to u šali, sve mi se sruši o onda opet iz početka...užas. (ovaj post pisan je u bijesu pa možda ispadnem malo zločesta ali nisam ništa loše mislila jedino tu mogu istresti to što me zaboli, što me mući i što nije fer)

da nisam duže vrijeme pisala, ne iz razloga jer to nisam htjela nego iz razloga jer sam se vratila svakodnevnom životu od kojeg sam bila izolirana više mjeseci...da počela sam manje više (ne)uspješno hvatati nekek konce svog života, još uvijek me muči jako puno stvari o kojima jednstavno trenutno ne želim govoriti što iz straha da ne otvorim pandorinu kutiju starih rana ili samo zato što ne govorenjem o tome pravim se kao da me neke stvari jednostavno više ne diraju, ma u skladu s onim "baš me briga za sve"...a kako sam ja, vjerujem da vas to najviše zanima, hmm pravim se da sam dobro i što više to sebi govorim uvjeravam i sebe i okolinu u to, to kao da to postaje neka moja verzija istine ali ipak kad ostanem sama, sama sa sobom u svoja četiri zida (pod tim ne mislim na zidove svoje sobe ili brloga kako bi moja majčica rekla, nego na ogoljene zidove moje duše i vlastitog uma...) uhvati me ona moja dobro poznata tuga, navale se osjećaji i da, još itekako su tu, samo mrvicu skriveniji nego do sada, i samo njihova vlasnica ima mrvicu snage više a možda i volje, boriti se... puno se događa nekih novosti, počela sam izlaziti, da izlaziti doslovno izlaziti iz kuće hehe, malo trčkaram tu i tamo, veselim se tečaju aikida koji namjeravam upisati, svaki dan sam negdje, pa na faksu, pa na budućem radnom mjestu i nekako zatrpavam se obavezama sa svih strana jer sad kao da sam sušta suprotnost onom što sam bila, nisam nemoćna više, sad mi previše obaveza i stresa nekako kao da treba, možda je to faza nakon koje će konačno stvari postati kao nekada a ja ona nasmješena cura kojoj oći sjaje nekim posebni sjajem...